Doberman - pas friedricha louisa dobermanna
Vrsta doberman relativno mlad - njegovo formiranje počelo je u prošlom stoljeću. Tim više iznenađuje što ne postoje konkretni podaci o podrijetlu i razvoju ove pasmine.
Sve što se danas zna o prvim godinama njegovog nastanka temelji se na usmenim informacijama. Tek krajem 19. stoljeća pojavljuju se redoviti zapisi te je postalo moguće pratiti nastanak pasmine na temelju uzgojnih knjiga. Međutim, pouzdano je poznato da je osnivač pasmine bio Friedrich Louis Dobermann.
Rođen je 2. siječnja 1834. u Apoldi (Tiringija), gdje je kasnije živio i radio. Tada je Apolda imala oko 20.000 stanovnika.Ondje su se svake godine održavali sajmovi i stočarske prodajne izložbe. Osim krupne stoke, na prodaju su bili nuđeni i psi. Međutim, ovakvih izložbi pasa kao danas, kao što nije bilo ni same pasmine doberman, nikada nije bilo.Psi ponuđeni na prodaju bili su, očito, izvorni materijal, na temelju kojeg je Friedrich Louis Dobermann razvio novu pasminu.
Doberman se bavio raznim aktivnostima u gradskoj upravi. Poznato je da je bio poreznik, noćni policajac, radio u gradskim knakerima, gdje su se uhvaćeni psi mogli ili otkupiti za zanemariv iznos, ili su ih ubili. Doberman nije uništio, međutim, sve pse, ali je posebno opake ostavio za selekciju, koji su bili vrlo cijenjeni i koristili ih u uzgoju. štenci prodani.
Kao poreznik, doberman je često sa sobom nosio velike svote novca, pa mu je za samoobranu trebao opaki pas. Sada nije važno što je bio razlog za uzgoj pasmine, ali glavni cilj je bio dobiti izdržljive i hrabre pse, koji se ne boje štapova ili hitaca. Zahvaljujući namjernom odabiru i odabiru parova, doberman je ove kvalitete svojih pasa toliko ojačao da su se počeli oštro isticati. Dobermani su u Apoldi stekli slavu kao uporni borci i budni čuvari. Bili su nezamjenjivi i za lov, jer su imali istančan njuh.
Neke publikacije tvrde da u dobermanima teče krv predaka modernih rotvajlera, lovačkih pasa, pinčera (a u ranim godinama pasmina se zvala "doberman pinč"), Beauceron, Manchester terijeri, engleski hrtovi, mastifi i eventualno Weimaraneri. Kako bi se poboljšala kvaliteta i konsolidirala određena obilježja pasmine, takva su križanja zapravo i provedena, pri čemu je postignut određeni napredak, a nešto pogoršanje. Sličan eksperiment izvještava profesor Emil Hauck: "Sjećam se kako je gospođa nadporučnik Stahl 1910. godine na Bečkoj izložbi pokazala vrlo fleksibilnu crno-smeđu ženku (križanac dobermana i hrta) s neobično dugom, uskom glavom i očnjacima nalik na bodež". Jedan od najboljih stručnjaka za pasmine u Njemačkoj, Philipp Grünig, izvještava: "Godine 1906. crni hrt je križan s crnom ženkom dobermana. U leglu s ovog križanja pojavile su se: crna ženka sa znakovima hrta, kao i poznati Sibyl von Langen i Rolland fonder Heide. Kasnije je Sybil proizvodila štence s dubokim prsima, izduženom i gracioznom glavom, dok je Rolland proizvodio, u pravilu, štence uskih i malih prsa". Sada se može samo nagađati koji su psi zapravo utjecali na nastanak pasmine doberman. No, budući da su se određene značajke navedenih pasmina pasa pojavile tijekom uzgojnog procesa, njihov se utjecaj na formiranje pasmine doberman može smatrati dokazanim.
Prvi ženski otac pasmine doberman (sa sigurnošću možemo reći da se zvala Schnuppe) imala je mišju boju dlake i parila se s raznim mužjacima, koji su pak bili proizvodi parenja pinčera, mesarskih pasa, lovačkih pasa i zatim pastirski psi.
