Bull terijer. Povijest pasmine
Buldozi su korišteni za maltretiranje u Engleskoj.U usporedbi s modernim engleskim aristokratskim buldogom, stari borbeni buldog bio je viši na nogama, pokretljiviji, glava mu je bila široka i četvrtasta.Po vanjskom izgledu radilo se o različitim vrstama pasa, koji su se uzgajali uglavnom na temelju radnih kvaliteta.Britanski je parlament 1835. godine donio zakon o zabrani mamljenja životinja, a tada su se raširile borbe pasa.Za organiziranje borbe pasa nije bila potrebna posebna arena.
Pse su mogli ubaciti u bilo koju konobu - glavna stvar je sposobnost kladiti se na ishod bitke, ali borbe u kojima su sudjelovali buldozi nisu bile dovoljno spektakularne i nepromišljene, budući da psi kratkog lica nisu bili prilagođeni oštrom promjena ritma i tijeka borbe. Kako bi se dala mobilnost, buldozi su križani s raznim pasminama pasa. Najuspješnije je bilo terijersko krvarenje. Dobiveni psi su dobili imena "bull-and-terijera" (bik i terijer). Hrabrost, snagu i ustrajnost buldoga dodali su brza duhovitost i spretnost terijera. Mestizi prvih generacija imali su vrlo neobičan izgled: uvijene noge, zakrivljena leđa. Kasnije, s ponovljenim križanjima bul-and-terijera s terijerima, značajke potonjih postale su uočljivije: noge su se produljile, glava ispružila, njuška je bila zašiljena. Boje su bile najrazličitije, uključujući bijelu. Kad je James Hinks, trgovac iz Birminghama, izložio svog bijelog bull terijera na izložbi 1862. godine, izazvao je senzaciju. Evo što je Robert Leighton napisao u knjizi "Casselova knjiga o psima" 1907. godine:"Ovi psi iz Birminghama izgledaju savršenije i elegantnije: ravni udovi i bez boje "zakrpe". U uzgoju, Hinks je koristio bijelog engleskog terijera. Većina starih sljedbenika bikova i terijera protjerala je Hinksa. Optužili su ga da je stjecanjem elegantnog izgleda izgubio svoje borbene kvalitete. Ali Hinks je dokazao"borbenu gotovost" svojih pasa kladeći se na ishod borbe između bijele ženke Puss od 40 funti (iz njezine uzgajivačnice) i ženke starog stila od 60 funti.Oklada je bila 5 funti i kutija šampanjca. Borba je trajala 30 minuta, a u finalu je Puss ubila svoju protivnicu. Pussove rane bile su toliko male da je sutradan uspjela pobijediti na izložbi pasa."
Hinks je bio čovjek svog vremena, težio je prije svega nabaviti pse koji, u najmanju ruku, ne bi bili inferiorni u odnosu na svoje prethodnike u borbenim kvalitetama. Neke informacije o stvaranju bijelog bull terijera objavljene su u američkom časopisu "dogdom" (časopis je trenutno izvan tiska). Ove komentare napisao je James Hinks, Jr., sin gore spomenutog Hinksa. Napisao je: "Preci pasa mog oca izgledali su komično: kratka, široka glava, tupa njuška. okrugle, ravno postavljene oči, krive noge, debelo, nespretno tijelo svjedočilo je o prevlasti krvi buldoga. Boje - najrazličitije: crna i žuta, tigrasta, crvena, pegasta itd.d. Bili su poznati kao bikovi i terijeri, jer su nastali križanjem buldoga i terijera. Od terijera za križanje koristili su uglavnom velikog crno-smeđeg terijera, kao i druge terijere koji su mogli otrovati ili jednostavno ubiti male životinje. Ti su mestizi izgledali smiješno: nisu bili buldog ili terijer, nego su bili uzgojeni za određenu svrhu i to su postigli. Mestizi su se borili u areni protiv pasa, jazavaca, štakora, pa čak i protiv bikova. Križanje je bilo savršeno, jer je snaga buldoga spojena s agilnošću i inteligencijom terijera.
Sredinom 1950-ih dogodile su se značajne promjene. Moj otac, koji je držao pse starog tipa, križao ih je s bijelim engleskim terijerom i dalmatinskim. Čisto bijele pse koji su proizašli iz ovih eksperimenata nazvao je bull terijerima kako bi ih razlikovao od starog tipa pasa. Ovi psi imali su savršeniji izgled: udovi su se produljili, linije glave postale su čišće, glava je dobila jaču i dužu njušku, suhe usne, vrat je postao duži i suši. Bili su aktivniji. Općenito, ostali su stari borbeni psi, ali civiliziraniji, bez grubosti u izgledu: aktivni, mišićavi, hrabri, uvijek na oprezu i ujedno pravi džentlmen"...
James Hinks, otac, nije vodio nikakve zapise (ili nisu sačuvani) o križevima koje je napravio da bi dobio svog bull terijera. Stoga nije pouzdano poznato koliko je pasmina sudjelovalo u uzgoju bulterijera. Hinksov unuk, Carleton Hinks, u Godišnjaku Kluba engleskog bulterijera iz 1955. piše: "Nakon mnogih eksperimenata i razočaranja, on (Hincks) je izvršio inbreeding kako bi popravio bijelu boju. U to vrijeme nisu se vodili rodovnici pasa i nemoguće je točno reći od kojih je pasmina nastao bulterijer.
No svakako je poznato sudjelovanje staroengleskog buldoga (pas s više nogu i veći nego što ga imamo danas), bijelog engleskog terijera i dalmatinskog. Ove su pasmine dale osnovne križanice, koje su kasnije korištene. Moguće je da je španjolski pointer, lisičar, vjerojatno također hrt ili glatki škotski ovčar sudjelovao u formiranju pasmine kako bi produžio glavu i izgladio prijelaz s čela na njušku...".
