Podrijetlo pasmina pasa za borbe

Psi su bili srednje veličine, a odlikovali su se izraženom crveno-smeđom bojom. Očito je došao od irskog crvenog terijera.

Kasnije je ovaj tip postao poznat kao stara crvena obitelj (Old red famely). Po našem mišljenju, to je bio prvi od primljenih. Razlog tome je katastrofalna gospodarska situacija u Irskoj, koja je bila pod jarmom Britanaca. Bulenbeiting, a beerbaiting je bila čisto engleska okupacija tog vremena, a, kao što znate, odnosi između dva susjedna naroda nisu bili prijateljski. Sadržaj bika ili medvjeda bio je skup, pa su se ljudi zabavljali borbama pasa mnogo prije nego što su popularizirane u Engleskoj. Na ovaj ili onaj način, u Englesku su primljena još dva tipa, i više o tome.

U početku je šarolika družina bikova i terijera s vremenom počela nalikovati na psa srednje veličine (30-50) kilograma zdepastog, mišićavog, borbenog temperamenta, bio je to takozvani stari pit bull terijer. Glavni centri za borbe pasa bili su predgrađa Londona i Staffordshirea. Prema preživjelim opisima, uzgajivači pasa iz cijelog kraljevstva dolazili su na takve borbe, ponekad je broj sudionika dosezao 50-60. U tako žestokoj konkurenciji razvio se tip koji je kasnije doveo do stvaranja pasmine Staffordshire Bull Terijera. Jedna druga vrsta ima jednako zanimljivu povijest. Godine 1860. James Hinks uzgajao je čisto bijelu liniju pasa. Križanjem starog engleskog buldoga i engleskog bijelog terijera (koji danas nažalost ne postoji), a kasnije i dalmatinskog. Ovaj eksperiment završio je ne samo stvaranjem pasmine Bul Terijer, već je i borbene pse tog vremena doveo na kvalitativno novu razinu.

Dakle, pratili smo rezultat križanja staroengleskog buldoga i terijera te vidjeli koje su vrste dobivene daljnjom selekcijom. To razdoblje nazivamo glavnim u razvoju pravih boraca. Pogledajmo što se s njima dogodilo nakon 1860. godine.

Nakon američkog građanskog rata (1861-65), val emigracije zahvatio je Irsku. Zbog sukoba s Engleskom i teške ekonomske situacije, iseljavanje je poprimilo masovni karakter. Ovim streamom u Ameriku su došli i organizatori borbi pasa zajedno sa svojim ljubimcima. Poput žita koje je palo u plodno tlo, borbe pasa počele su se naglo razvijati, a prije sela su poprimile neviđene razmjere. Glavni sudionik ovakvih natjecanja bio je pit bull (stara radna familija), koji je vrlo brzo dokazao da mu od Kanade do Meksika jednostavno nema premca. Borbe pasa ubrzo su počele donositi mnogo novca svojim sudionicima. To je dovelo do pojave uzgajivačnica koje sveto štite svoju liniju pasa, a bave se inbreedingom na temelju selekcije za radne kvalitete. Mislimo da je inbreeding doprinio pojavi crvenog nousa (crvenog nosa) u staroj obitelji rad. Kasnije su u Ameriku, odnosno Staffordshires počeli dolaziti psi iz starog svijeta. Princip selekcije ostao je u igri, i tako je bilo sve do 1900. godine, kada je većina država donijela zakon o zabrani borbi pasa. Međutim, psi su se i dalje uzgajali, a zbog slabe kontrole vlasti, ili možda nastajale demokracije, takve su borbe dogovarane u tajnosti. Ali zabrana je ipak utjecala na broj pit bullova, odnosno na orijentaciju njihovih vlasnika. Sve više uzgajivača pasa željelo se učlaniti u službeni klub, a njihovi ljubimci napustili su ring. Tako je 1936. godine A.DO.S.(American Kennel Club), nakon duge rasprave, registrirao je prijavitelje pod imenom američki stafordski terijer i razvio standard. Stoka je podijeljena u dvije pasmine, sada su neke birane prema igri, a zvali su američki pit bul terijer, druge prema eksterijeru, a želeći se izdvojiti, nazvali su američki stafordski terijer.

Vratimo se sada na Britansko otočje i vidimo što se dogodilo s druge dvije pasmine. 1896. godine bijeli bul terijer je registriran kao službena pasmina. Zbog izvrsnih radnih i lovačkih kvaliteta, te osim egzotičnog bijelog odijela, popularnost bule je bila neograničena. Počeli su ga uzgajati mahnitom brzinom, štoviše, sve i svašta. Pas je bio u prijelaznom roku, s jedne strane izvrsna kondicija, vidite kako prve boce izgledaju kao moderni pit bull, s druge strane želja za praćenjem FCI standarda. Do 1940. standard je pobijedio. Vjerojatno se od engleskog bijelog terijera u biku počela pojavljivati ​​glava u obliku jajeta, primijetivši to, mnogi su uzgajivači požurili u potjeru za saigom, uvjeravajući sebe i druge da takva struktura lubanje doprinosi snažnijem ugrizu, a kvadratni format i torzo u obliku bačve daju psu stabilnost i snagu. U ovom slučaju, ne želimo odati počast ne uzgajivačima, već amaterima koji su praktički spasili pasminu od sudbine starog engleskog buldoga. U različitim zemljama gdje je boule stekao popularnost, koristi se za lov na divlje svinje, jazavca i zaštitu doma. I ta je okolnost održala pasminu u dobroj formi.

Još jedna stafordska pasmina dugo nije bila popularna, nego je bila u sjeni bijele bule. Iako su je pravi ljubavnici uzgojili samo za borbu pasa. Zbog te okolnosti dugo nije bila primljena u FCI, a službeno je registrirana tek 1935. godine.

Borbe pasa zabranjene su u Engleskoj 1835. godine. Kontrola poštivanja zabrane bila je prilično stroga, a to nije moglo ne utjecati na radne kvalitete pasa, a promjena standarda u smjeru smanjenja odrazila se na fizičke podatke pasmine. Ali ipak, zbog svoje veličine, to je nevjerojatno snažan pas koji je u stanju zaštititi sebe i svog vlasnika.

Dakle, pratimo povijest razvoja četiri pasmine: američki pit bul terijer, američki stafordski terijer, bull terijer, stafordski bul terijer, koji su izravni potomci križanja starog engleskog buldoga i terijera. Svaka pasmina imala je svoje uspone i padove (o tome pišemo u sljedećim poglavljima). Svrha je ovog poglavlja omogućiti čitatelju da osjeti kako je povijest čovječanstva na određenom stupnju njegova razvoja iznjedrila nove pasmine, gubeći stare, ali stvarajući nešto novo, zanimljivo, dajući izvrstan uzgojni materijal za daljnju selekciju.