Intonacija u dresuri pasa
U procesu odgoja i dresure psa često koristimo intonaciju, gotovo ne razmišljajući o tome što je intonacija, utječe li ona na proces učenja životinje i kako?
Po definiciji, intonacijom se nazivaju zvučna sredstva jezika koja oblikuju iskaz: ton, ton, intenzitet i trajanje zvuka, način izgovora, odražavajući bilo kakve osjećaje govornika, njegovo emocionalno raspoloženje. Odnosno, intonacija, ili modalitet govora, nije ništa drugo do zvučno sredstvo za izražavanje emocija govornika.
U životinjskom svijetu također možemo uočiti intonacijske signale različitih značenja, pri čemu komunikacijska funkcija intonacije igra važnu ulogu i naširoko se očituje kako u procesu unutarvrstske komunikacije tako iu procesu međuvrsne komunikacije, posebice prijeteće intonacije, različitih tonaliteta lajanja, režanja, siktanja i svega što prati prijeteće držanje, demonstrativna agresija.
Adekvatna manifestacija i percepcija odgovarajućih intonacijskih signala može se uočiti i kod socijalno depriviranih životinja, t.e. uzgojene u uvjetima uskraćivanja mogućnosti komuniciranja s pojedincima svoje vrste, socijalnim partnerima. Stoga se može govoriti o genetskom determinizmu (evolucijskoj uvjetovanosti) percepcije etološki značajnih intonacijskih signala od strane životinja kao bihevioralnih signala visokog informativnog sadržaja.
Saznati učinak intonacije na proces učenja životinje, Razmotrimo sam proces treninga kao svrhovitog procesa formiranja uvjetnih refleksa i formiranja vještina.
Pojednostavljeno, uvjetovani refleks se može predstaviti kao bezuvjetna refleksna reakcija reproducirana pod kontrolom određenog uvjetovanog (prethodno indiferentnog) signala ili podražaja i adaptivna je aktivnost tijela koju provode viši dijelovi središnjeg živčanog sustava formiranjem privremene veze između signalne stimulacije i signalizirane reakcije. Obično, u procesu treninga razvijaju se instrumentalni uvjetni refleksi, čije se stvaranje temelji na procesima uzbude i aktivne motoričke aktivnosti životinje, što omogućuje postizanje ili izbjegavanje naknadnog pojačanja.
U procesu formiranja navike svaki uvjetni refleks prolazi kroz faze generalizacije, specijalizacije i stabilizacije, od kojih je svaka karakterizirana jačanjem početne reakcije na prikazani uvjetovani signal, t.j.e. veća reproduktivnost i ovladavanje, kao i manja kontrola od viših živčanih centara životinje.
Formirati vještinu u životinji, t.e. za dovođenje uvjetnog refleksa do automatizma, osim brzine pojačanja uvjetne reakcije i njezinog ponovnog ponavljanja, glavni nužni uvjet je odsutnost restrukturiranja uvjetne reakcije, što znači promjenu uvjetovanog okidačkog signala, dominantnog motivacija, kao i kasniji vektor utjecaja na emocionalnu sferu životinje, poznat nam kao .
Očito je da svaki trening podrazumijeva smanjenje varijabilnosti radnje ili kompleksa uzastopnih radnji životinje na jedinstvo po prikazanom uvjetovanom signalu ili podražaju, a što manje uvjetovanih signala koji pokreću isti bihevioralni odgovor pada na jedan daljinski analizator životinje (vid i sluh), što je sam uvjetovani signal "nedvosmisleniji" kao okidač za određenu uvjetovanu reakciju, to je brži (uzimajući u obzir gore navedene zahtjeve) proces formiranja uvjetnog refleksa i formiranja pojavit će se vještina.
Dakle, jedan proces formiranja uvjetnog refleksa i formiranje vještine izravno ovisi o nepromjenjivosti parametara uvjetovanog signala (naredbe) i jačanju bihevioralne reakcije životinje koja nam je potrebna.
Što se događa ako u procesu treninga, prilikom davanja naredbi, koristimo intonaciju, koja u ovom slučaju nije ništa drugo nego promjena modaliteta uvjetnog signala okidača?
Prvo, bilo koja intonacija mijenja zvuk izvorne naredbe, T.e. izvana mijenja sam verbalni okidač. Drugo, biti povezan s emocionalnom sferom i nositi značajno informacijsko opterećenje, intonacija također čini promjene unutarnjeg sadržaja uvjetovanog signala, zasićenje dodatnom informacijskom "šumom", uključujući i strane reakcije ponašanja.
Očito, svakoj uvjetovanoj reakciji koju pokreće uvjetovani signal prethode procesi njezina otkrivanja, prepoznavanja i identifikacije. Detekcija se obično definira kao sposobnost razlikovanja dodavanja nekog signala na pozadinu niskog intenziteta ili na šumnu pozadinu. Prepoznavanje i identifikacija podrazumijeva dodatnu sposobnost središnjeg živčanog sustava da odabere detektirani signal uspoređujući ga s jednim od postojećih skupova poznatih signala. Brzina prepoznavanja i identifikacije signala kao okidača za određeni uvjetovani odgovor izravno ovisi o sličnosti svih parametara detektiranog signala s poznatim uvjetovanim signalom kao “referencom” za dani bihevioralni odgovor.
