Kad žabe jedu jedna drugu

Navikli smo žabe i krastače smatrati isključivo insektojedima: kad vide muhu ili komarca, vodozemac "puca" na plijen svojim elastičnim jezikom i nosi ga u usta. Međutim, zoolozi već dugo znaju da žabe zapravo jedu ne samo male člankonošce, već općenito sve što mogu podnijeti i progutati. Ako je drugi vodozemac prave veličine, zašto ga onda ne pojesti?

S druge strane, kod ovih vodozemaca ne uočavamo mahnita kanibalizma, što znači da želja za lovom svoje vrste kod žaba ovisi o određenim posebnim uvjetima. Na primjer, to se događa s invazivnim vrstama: vanzemaljci počinju plijeniti lokalno. Dakle, istraživači sa Sveučilišta Stellenbosch primijetili su da glatka kandžasta žaba, čiji su izvorni raspon rijeke i ribnjaci sjeveroistočne Afrike, nekada na poluotoku Cape, počinje napadati lokalne vrste. Nakon analize nekoliko stotina radova o anuranima, John Misi i njegovi kolege otkrili su da otprilike svaki peti rad govori o napadima nekih žaba na druge, a da su najčešće agresori vanzemaljske vrste. U članku u PeerJ-u, autori pišu da se s preseljenjem na novo mjesto vjerojatnost kanibalizma među vodozemcima povećala za 40%.

Drugi čimbenik koji povećava "žednju za krvlju" u odnosu na druge vrste je veličina tijela. I ovdje su čak uspjeli zaključiti obrazac: svaki dodatni milimetar povećava šansu da će vodozemac napasti susjedne žabe za 2,8%. Dodatni doprinos daje i bioraznolikost vodozemaca: međuvrsni kanibalizam cvjeta tamo gdje ima mnogo različitih vrsta, ali ako je raznolikost vodozemaca mala, onda se jedni prema drugima ponašaju, kako kažu, pristojno. (Drugim riječima, lakše je pronaći žabu kanibalu u kišnim šumama Amazone s njihovim kolosalnim brojem različitih vrsta nego u ribnjacima središnje Rusije.)

Do sada smo, međutim, govorili o kanibalizmu, koji zapravo i nije kanibalizam, jer se radilo o tome kako predstavnici jedne vrste jedu predstavnike druge, doduše, prilično bliske vrste. (U obliku analogije, možemo se prisjetiti čimpanza koje plijene druge majmune.) Iako kod žaba ovo ponašanje neupućenima još uvijek izgleda čudno, na ovaj ili onaj način može se objasniti međuvrsnim natjecanjem.

Ali vodozemci također pokazuju običan kanibalizam, kada jedinke iste vrste jedu jedni druge, iako se to događa rjeđe od međuvrstne prehrane. Sasvim je moguće da vodozemci jednostavno ne mogu uvijek razlikovati “prijatelje” od “vanzemaljaca”, te napadaju “prijatelje”, misleći da ispred sebe imaju drugu vrstu. Često agresija na vlastitu vrstu kod vodozemaca eskalira u stadiju punoglavca - u ovom slučaju govore o maloljetničkom kanibalizmu, koji već u intraspecifičnom natjecanju igra ulogu "argumenta": morate brzo eliminirati najslabije rođake kako biste oslobodite svoj životni prostor. I kanibalizam ovdje može biti selektivan. Primjerice, prije nekoliko godina australski zoolozi otkrili su da punoglavci žabe aga (jedna od najpoznatijih i najopasnijih invazivnih vrsta) ne napadaju njihovu braću i sestre, koji su se izlegli iz iste kandži s njima, već samo predstavnike "strani klan", a jedu oni ne samo mladi, već i kavijar. Očito, punoglavci razlikuju jedan od drugog mirisom, iako još nije jasno kako točno. U Australiji se nadaju da će se uz pomoć kanibalizma krastače moći riješiti ovih južnoameričkih vanzemaljaca, koliko uzalud teroriziraju lokalnu faunu.

https://www.nkj.hr/