Balkanska kornjača (testudo hermanni)
U knjizi B. Terentijev "herpetologija" (1961.) balkanska kornjača naziva se južnoeuropskim, stvarno je uobičajen u južnoj Europi, uglavnom uz obalu Sredozemlja, kao i u Turskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, a nalazi se i na otocima ovog mora. Vrsta je podijeljena na zapadnu i istočnu podvrstu, potonja je nešto veća, ali općenito je ova kornjača manja od prethodnih, granica je 20 cm duga karapaksa, češće ne prelazi 14-16 cm, pa čak i manji primjerci su u prodaji. Rep, koji je dovoljno dug, ima konusni šiljak.
Boja oklopa odraslih kornjača je, takoreći, suprotna prethodnom pogledu: glavna pozadina ljuska je tamna, obrub je žut. Mladi primjerci nisu tako svijetli, opća pozadina karapaksa je žuto-pješčana s blagom nijansom boje kave s mlijekom. U prirodnim staništima brojnost ove kornjače je značajno smanjena, a u nizu zemalja vrsta je pod zaštitom. No, uspješno se umjetno uzgaja na farmama, a upravo s tih farmi mlade kornjače idu u prodaju.
Ova kornjača nastanjuje uglavnom suhe stepe i grmlje, rijetke šume dobro zagrijane suncem. Stoga, prilikom držanja balkanske kornjače, posebnu pažnju treba obratiti na vlažnost zraka i tla u terariju: neprihvatljivo je vlažiti tlo od vode koju je kornjača prolila iz posude, zrak mora slobodno cirkulirati kroz rešetkaste stijenke terarija. Ako namjeravate držati ove kornjače u toru, u kutu mora biti pričvršćena svjetiljka s reflektorom: ova vrsta je termofilnija od prethodnih, optimalna temperatura za aktivnost životinja je od 25 do 33 ° C. Nakon kupanja, kornjače se ne smiju odmah puštati na pod.
Male balkanske kornjače obično se drže u stalno prozračenom terariju (dobro zagrijanom u jednom kutu), rjeđe u sobnom toru.
"kornjača kod kuće". M. Makhlin
Nijedan dio članka ne smije se reproducirati bez pisanog dopuštenja autora i izdavača
