Srednjoazijski ovčar. Pasmina skupina

tzv Srednjoazijski ovčari - psi nacionalne selekcije, vrlo raznoliki po veličini, eksterijeru, karakteristikama dlake, boji, zločesti i nizu drugih parametara. Zbog toga ih je teško nazvati riječju "vrsta". Slično mišljenje dijele i mnogi stručnjaci, a najbolje ga potkrepljuje A.Labunskiy ("Psi srednje Azije", Dnjepropetrovsk, 1994.).Stoga, u nastavku neću govoriti o "vrsta", oh oh "pasmina skupina"Srednjoazijski ovčari, ili Alabai, kako se ti psi zovu u Turkmenistanu.

Neka od razmišljanja koja iznosim na sud ljubitelja srednjoazijskih ovčara su diskutabilna i stoga je preporučljivo obavijestiti čitatelje na temelju kojih zapažanja se temelje. Četiri desetljeća gledam Alabaja. Uključujući od 1956. do kraja 1978. živio je među njima u rezervatu Badkhyz. Ovdje, na krajnjem jugu Turkmenistana, u regijama Kushinsky, Serakhsky i Takhtabazar, još je očuvana dobra stoka Alabaeva. Moglo se promatrati rad pastirskih pasa, njihov odnos u čoporu i između različitih čopora, kao i s vukovima i drugim životinjama, uključujući prugaste hijene i leoparde. Godišnje ekspedicije, koje još uvijek traju, omogućile su upoznavanje sa psima iz cijelog Turkmenistana i nekih regija Tadžikistana, Uzbekistana i Kazahstana. Ovce koje su ušle u granični pojas Turkmenistana iz susjednih država omogućile su procjenu pasa sjeverozapadnog Afganistana, sjeveroistočnog i sjevernog Irana. U Mongoliji, na Kavkazu i Zakavkazju, u Bugarskoj bilo je potrebno promatrati pastirske pse slične srednjoazijskim. Alabai već nekoliko godina živi u mojoj kući.

Problem očuvanja i razvoja srednjoazijskih ovčara, kako autohtone populacije tako i stoke koja se uzgaja u Rusiji i drugim europskim zemljama, akutan je. Stajališta različitih stručnjaka o ovim pitanjima međusobno se isključuju.

Osobito mi je niz zamjerki izazvala nedavno objavljena knjiga E.Mychko i V.Belenky "Srednjoazijski ovčar" (M., izdavačka kuća "Ipol",1996.). Neke kontroverze u stavovima ovih autora o razvoju pasmine skupine (oni radije koriste izraz "vrsta") natjerao me da pažljivo provjerim točnost materijala iznesenog u knjizi i zaključaka izvedenih iz njega. Daljnje izlaganje vodit ću u obliku rasprave s naznačenim autorima.

Credo E.Mychko i V.Belenky izražen u predgovoru "od autora": "... ovo je naša domaća pasmina, i nitko nam ne može reći kakav da bude ovaj pas. Srednjoazijski ovčar bit će ono što mi, ruski uzgajivači, želimo i koliko god budemo mogli napraviti" (stranica.4).

Točka gledišta, po mom mišljenju, nije, prvo, netočna, a drugo, nepoštovanje prema našim kolegama iz zemalja u kojima živi domorodačko stanovništvo Alabajeva. Oni i pastiri moraju očuvati, a po potrebi i obnoviti pojedine populacije pasmine. Rusija je, nažalost, lišena aboridžinskog Alabaja. Mala populacija na sjeveroistoku Kavkaza je relativno novijeg podrijetla.

Kontroverzna i izjava E.Mychko i V.Belenkyja da tako rijedak dijamant kao što je srednjoazijski ovčar treba rezati (str. 4) to"napredak u pasmini je vrlo brz" (stranica.5). Jedva da je prikladno govoriti o brzom napretku pasmine skupine, uglađene umjetnom i prirodnom selekcijom više od četiri tisuće godina. Što se tiče problema stvaranja tvorničkih pasmina na temelju Alabaija i njihovog napretka, na tome ću se zadržati u završnom dijelu ovih bilješki.

Tvrdeći to "Podrijetlo srednjoazijskih ovčara usko je povezano ne s zemljopisom i krajolikom, već s poviješću nomadskih stočara"(stranica.32), autori zanemaruju djelovanje prirodne selekcije, koja ima posebnu ulogu u nastanku Alabaya, čiji se cijeli životni ciklus odvija u prirodi.

U knjizi nedostaje popis korištene literature i, uz jednu iznimku, reference na nju. Zbog toga je teško provjeriti neke od citiranih materijala koji izazivaju pitanja, pa čak i sumnje, a, po svemu sudeći, autori su ih posudili iz drugih izvora. Na primjer, tko je, gdje i kada primijetio upotrebu Alabaija kao psa za kiseljenje pri lovu na divlje svinje u tugajima (str.21)? Odakle su autori dobili još nevjerojatne informacije, poput činjenice da male mačke, uključujući dine i manul, mogu napasti janjad domaćih ovaca (str.24)? Kako srednjoazijski ovčari mogu izaći kao pobjednici u okršaju s pjegavim hijenama (str. 24), koji žive samo u Africi?

Jedina književna referenca u tekstu razmatrane knjige iskrivljuje materijal citiranih znanstvenika. Profesor V.Geptner piše da težina podvrste pustinjskog vuka doseže 35-40 kg. ("Sisavci Sovjetskog Saveza",T.11, dio 1, M., 1967, str.114), odnosno da najveći primjerci toliko teže. E.Mychko i V.Belenky raspravlja na str. 49, što prema B.Geptner "...vuk čak i najmanje podvrste koji živi u pijesku Turkmenistana teži 35-40 kg..., drugdje u regiji vukovi su veći". Općenito, prosječna težina pustinjskog vuka doseže 30 kg kod mužjaka i 26 kg kod ženki.