Štakori su se pokazali kao univerzalni kockari
sposobni procijeniti vjerojatnost uspjeha i biti svestrani kockari. Međutim, ove životinje su sposobne učiti na svojim pogreškama, za razliku od ljudi ovisnika o kockanju.
Do ovog su zaključka došli znanstvenici iz Britanije i Kanade tijekom svojih eksperimenata. Štakori su imali izbor: četiri rupe, u svaku od kojih je životinja mogla zabiti nos - i dobiti porciju šećernih kuglica. Istovremeno, u nekim rupama porcije su bile male, ali su se odmah davale, dok je u drugim kuglicama bilo više, ali su se naspavale sa zakašnjenjem. A što je veća nagrada, to je duži period čekanja.
Prema istraživačima, životinje su brzo razvile strategiju kako bi dobile što više nagrada: birale su one rupe u kojima se šećer davao malo po malo, ali odjednom. Kao rezultat toga, u pola sata njihovo izvlačenje bilo je najuspješniji rezultat.
Proces donošenja ovih odluka dao je znanstvenicima priliku da sagledaju probleme neuropsihijatrije u smislu modela ponašanja životinja. Kako objašnjava jedan od autora članka, profesor Trevor Robbins sa Sveučilišta Cambridge, studija se temeljila na kliničkom eksperimentu poznatom kao test ovisnosti o kockanju, koji se obično naziva po američkoj državi Iowa, gdje je prvi testiran.
“Ovo je igra osmišljena za procjenu procesa donošenja odluka pacijenata koji su pretrpjeli ozljedu prednjih režnja mozga. Pacijent postaje iznimno impulzivan, počinje donositi opasne odluke koje mu mogu promijeniti život na najozbiljniji način”, kaže znanstvenik. Sudionik "Iowa" testa pozvan je da odabere karte iz četiri špila. Svaka karta koju izvuku određuje hoće li izgubiti ili dobiti novac. Cilj igre je završiti sa što više novca.
Kao i kod štakora koji traži šećerne kuglice, ako igrač usvoji optimalnu strategiju, na kraju će pobijediti.
"Međutim, pacijenti s oštećenim prednjim režnjevima ne mogu učiti iz svojih pogrešaka i nastavljaju riskirati odabirom loših špilova", kaže profesor Robbins.
Međutim, istraživači s Cambridgea odlučili su testirati utječe li na ponašanje štakora uporaba lijeka koji utječe na sadržaj u tijelu dva neurotransmitera, dopamina i serotonina (tvari sadržane u mozgu i koje određuju koliko se osoba kocka). Nakon što su štakorima ubrizgali lijek koji snižava razinu serotonina u mozgu, više nisu bili u stanju adekvatno procijeniti šanse za uspjeh.
“Ne samo da smo vidjeli da se naši štakori igraju sa strašću, već smo bili u mogućnosti modulirati njihovo ponašanje. To je u skladu s podacima koje dobivamo od patoloških igrača koji imaju nisku razinu serotonina u mozgu”, kaže kolegica profesora Robbinsa dr. Katharina Winstanley sa Sveučilišta British Columbia.
Rezultati pokusa sa štakorima, napominje ona, gotovo se u potpunosti podudaraju s kliničkim opažanjima na ljudima.
“Nadamo se da će sve ovo potaknuti zanimanje za proučavanje fenomena kockanja kod ljudi”.
Zauzvrat, američki znanstvenici su, proučavajući razloge za donošenje rizičnih odluka na burzi, otkrili da se apetit za rizikom dijelom može objasniti nasljednošću i testosteronom.
