Red: monoblepharidales = monoblepharis

Taksonomija reda Monoblefaris:

Porodica: Gonapodyaceae = Gonapodia

Rod: Gonapodya = Gonapodia

Rod: Monoblepharella = Monoblefarella

Porodica: Monoblepharidaceae=

Rod: Monoblepharis = Monoblepharis

Porodica: Oedogoniomycetaceae = Edogoniomycetaceae

Rod: Oedogoniomyces=

Godine 1871. opisane su tri vrste novog roda - monoblepharis - s oogamnim spolnim procesom, u kojoj je, za razliku od onoga što je poznato za sve druge gljive, muška reproduktivna stanica bila pokretna tvorevina - spermatozoid. To je privuklo proučavanje vrsta iz roda Monoblepharis od strane mnogih znanstvenika u našoj zemlji i inozemstvu. Međutim, prošlo je mnogo godina prije nego što su ostale vrste ovog roda i vrste drugih rodova, monoblefarella (Monoblepharella) i gonapodija (Gonapodya).
Monoblefaridne gljive razviti kao saprofiti u čistoj slatkoj vodi na grančicama, grančicama i drugim supstratima, uglavnom u proljeće i jesen u obliku nježne sivkaste ili smećkaste pahuljice. Obično ih je teško primijetiti u prirodi, a puno je lakše utvrditi njihovu prisutnost u akvarijima, gdje se često nalaze. Pojavu topa monoblepharis možete izazvati stavljanjem grana ili grančica koje se nalaze u vodi u staklenu posudu napola napunjenu sterilnom, destiliranom vodom. Teglu je potrebno staviti u hladnjak na temperaturi od 8-15°C. Nakon nekoliko dana može se pojaviti pahuljica vrlo nježnog blijedosive boje micelija duljine oko 2 mm. Često hife izlaze iz lenticela grane, gdje su ojačane svojim rizoidima. Istodobno, gljiva preferira grane hrasta, breze, jasena, ali se može razviti i na granama širokolisnih i crnogoričnih vrsta, čak i na lišajevima koji su pali u vodu, na raznim plodovima, na leševima insekata i T. P.
Različite vrste monoblefarisa razlikuju se u stupnju razvoja talusa. na primjer, Monoblepharis macrandra dobro raste, grane, hife mu se isprepliću i tvore filcani omotač na podlozi; druge vrste se razvijaju slabije, manje granaju, a hife im rastu zasebno.
Na temperaturi od 8-11 ° C, na krajevima hifa micelija formiraju se duge cilindrične zoosporangije.Ovalne zoospore raspoređene u jednom redu s jednim dugim stražnjim flagelumom izlaze kroz otvor formiran na vrhu zoosporangija. U početku se kreću vrlo sporo, na način nalik na amebe, često se dugo zadržavaju, smjeste se na vrh zoosporangija, zatim otplivaju i, pričvrstivši se na prikladnu podlogu, oblače se u školjku i klijaju iz oba završava odjednom, tvoreći rizoide i hife. Kada je zoosporangija prazna, kod nekih vrsta nove zoosporangije urastu u njenu ljusku, kod drugih se razvijaju bočno ispod stare, prazne, potiskujući je u stranu (simpodijalno). Tako se na jednom talusu može formirati nekoliko generacija zoospora.
Na temperaturi od 20-21 ° C, oogonij i anteridija se pojavljuju na natalomu, često u lancima jedan od drugog. Svaki oogonij je natečena zaobljena stanica s jednim jajetom unutra. U anteridiju nastaje 4-8, a u M.insignis čak 24-32 sperme. Slične su zoosporama, ali manje, a karakterizira ih još izraženije ameboidno kretanje.Spermatozoidi ispužu iz otvora anteridija, plivaju ili puzeći do oogonija, na kojem se pojavljuje apikalna receptivna papila, oslobađajući tvar koja privlači spermatozoide prema van – jedan od njih se unosi u oogonij i spaja se s jajnom stazom.
Nakon oplodnje, jaje postaje kompaktnije, pomiče se prema vrhu oogonija. Kod većine vrsta s hipoginalnom anteridijom izlazi iz otvora oogonija, ostajući za njega pričvršćena uskim prozirnim ovratnikom, odjevena u višeslojnu isklesanu smeđu školjku i ovdje se pretvara u oosporu koja miruje. Postoje vrste kod kojih se uz vanjske oospore stvaraju i unutarnje. Kod vrsta s epiginskom anteridijom, zigota prirodno ostaje unutar oogonija. Zrela oospora je uvijek već mononuklearna, t.j. e. stapaju se jezgre jajne stanice i spermija.Tijekom klijanja, što je dosad uočeno u rijetkim slučajevima, ljuska zrele zigote (oospore) se rascijepi i iz nje nastaje micelij.
u načinu života, stupanj razvoja talusa monoblepharid blizak blastokladijskim gljivama. Međutim, postoji mnogo razlika među njima, od kojih se može spomenuti sljedeće: ljuska blastokladijskih hifa reagira na hitin i ne sadrži celulozu, dok ljuska monoblefarida sadrži i hitin i celulozu (s izuzetkom vrsta gonopodije). Spolni proces kod blastokladijanaca je izo- ili heterogamija, a kod monoblefarida oogamija. U blastokladijalnoj zigoti raste bez razdoblja mirovanja u diploidnu jedinku, dok u monoblefaridnim oosporama miruje i potom stvara haploidni micelij. Ublastokladi imaju smjenu generacija, dok je monoblefaridi nemaju itd. d.
Sve navedeno upućuje na moguće podrijetlo obje skupine od nekih zajedničkih predaka, budući da su im bičevi stadiji vrlo slični. Ali u budućnosti, u procesu evolucije, ove su se skupine razvijale, očito, neovisno jedna o drugoj.
Postoji još jedno mišljenje, naime da su blastokladi dali povoda monoblefarida. Trenutno je vrlo teško odlučiti koja je od ovih pretpostavki opravdanija^[jedan].